BROLANENSES

BRODARSTVO I POMORSTVO U BRELIMA

    U Brelima se brodarstvo na jedra razvijalo u Jakira, Raosa, Žamića, Kristića, Zelića i Šošića. Pioniri brodarstva u Brelima bile su dvije obitelji Jakira. Obitelj Jakira s nadimkom Medini i s nadimkom Coto. Nadimak Coto dobili su po tome što je jedan član te obitelji bio bez jedne noge, što mu nije smetalo da kao zapovjednik trabakula bude morski vuk, kako su ga tada, a i danas nazivali pomorci trabakula. Od pradjedova Jakiri Medini bili su visoki, jaki i stasiti ljudi. Po svojoj fizičkoj snazi isticali su se u makarskom, omiškom i imotskom području. Bili su jaki kao medvjedi i zato su ih i prozvali Medini, a taj nadimak i danas nose.

    Zaselak Jakira Medina smjestio se na jednom brijegu u Donjim Brelima iznad starog omiškog puta, koji su izgradili Francuzi za vrijeme Napoleonovih ratova, što ih je Napoleon vodio po Europi, ukidajući feudalne društvene odnose, čupajući Europu iz feudalnog mraka, uvodeći novosti i prosvjećujući Europu u prvome stupnju kapitalizma. Žaselak Čola nije daleko od mora, a do njega se dolazilo kozjim i magarećim oputinama. Zaselak je smješten na jakoj vjetrometini, poznatoj vruljanskoj buri. Bura, zima i mećava ni u jednom zaselku Brela nije takva kakva zna biti na Čoli kod Medina, gdje se voda preko noći smrzavala u bronzinima za zelje i ako bi bila u kuhinji pored ugaslog komina. U takvoj surovosti rađali su se Medini, a kad bi malo porasli, izlagalo ih se je još većoj surovosti. Kao djeca morali su se učiti penjati po jarbolima, jedriti, šiti i krpati jedra, veslati, plesti konope, krcati i iskrcavati bracere. Po užarenom suncu ljeti su veslali kao galioti, jer su brodovi bili na jedra, bez motora, a zimi kad se voda smrzavala, do pojasa se u vodi stajalo, kadene i konope potezalo i zatezalo, jer su brodovi bili u opasnosti da ih vruljanska bura razbije. Spavalo se pod palubom u mokroj robi, na vlažnoj slamnjači, a pokrivalo se mokrim flokom ili trketinom. Upravo takav spartanski odgoj pravio je ove ljude fizički jakima, prkosnima i tvrdoglavima. Za Medine je zaista vrijedilo pravilo "navigare necesse, vivere non necesse" - ploviti se mora, živjeti se ne mora.

    More je oduvijek zahtijevalo krv i žrtve i u povijesti pomorstva milijuni hrabrih ostali su u plavim grobnicama po svim morima svijeta. Ova čaša žuči nije poštedjela ni Jakire. Koliko je poznato, prve su žrtve mora u Donjim Brelima bila dva brata Jakira i to tako reći na kućnome pragu. U nevremenu stradali su kod Povlja na otoku Braču. Zatim su druga dva Jakira, otac i sin, stradala u Bračkom kanalu kod Splita, a zadnji Jakir život je izgubio nesretnim slučajem kod otoka Drvenika; bio je zapovjednik vojnoga tegljača. Ni jedan od njih nije nikada nađen - njihove su grobnice u plavim dubinama Jadranskoga mora.

    Kao što je rečeno, pioniri brodarstva na jedra u Brelima bili su Jakiri i između dva svjetska rata imali su 6 jedrenjaka nosivosti od 15 do 40 tona. Razvozili su razne terete, a najviše pijesak, drvo i stoku. Plovili su između Splita, Šibenika, Makarske, Metkovića, Dubrovnika i pokrivali srednjodalmatinsko otočje do Korčule i Visa.

    Breljani su pak plovili i kao profesionalni pomorci na brodovima austro-ugarskih tvrtki i to u nižim zvanjima kao ugljenari, ložači, mornari, konobari i kuhari. Ti su pomorci bili iz sljedećih obitelji: Ribičić, Juričić, Šošić, Ivanac, Bartulović, Zelić, Ursić, Žamić, Sokol, Raos i Klarić iz Donjih Brela te Škrabić, Ursić, Tomaš i Carević iz Gornjih Brela. Nakon Drugog svjetskog rata u Gornjim i Donjim Brelima gotovo da nije bilo obitelji koja nije imala nekog od svojih na trgovačkim brodovima Jadrolinije, Jadroslobodne i Jugolinije, a poslije decentralizacije trgovačke mornarice 1956. godine, na brodovima Atlantske, Tankerske, Splošne, Šibenske, Lošinjske plovidbe, pa čak i na brodovima Jugooceanije iz Kotora. Breljani su plovili širom svijeta po svim oceanima i morima, svugdje se pokazavši kao dobri pomorci i ljudi. Većina tih mladića bili su konobari i kuhari na trgovačkim brodovima, a veoma su bili rijetki oni koji su obavljali poslove na palubi ili u strojarnici. Prvi naraštaji časnika iz Brela bili su iz obitelji Jakira Medina. Nakon Drugog svjetskog rata bile su stvorene široke mogućnosti za školovanje mladih ljudi. Poslijeratni naraštaji koristili su se tim mogućnostima i završili srednje i više pomorske škole. Zatim su prolazili praksu na trgovačkim brodovima i stjecali kvalifikacije za najviša zvanja na brodovima trgovačke mornarice. Danas imamo iz Brela diplomiranih inženjera brodogradnje, kapetana duge plovidbe, pomorskih strojara prve klase i brodskih elektroničara. Svih ovih zvanja ima iz obitelji: Jakira, Juričića, Ribičića, Žamića, Šošića i Ursića iz Gornjih i Donjih Brela. Današnji časnički kadar iz Brela potječe uglavnom od onih obitelji čiji su djedovi i očevi bili pomorci, tako da nastavljaju tradiciju svojih predaka.

    Za vrijeme Drugog svjetskog rata dva Breljanina, Petar Juričević - vođa stroja i Zane Raos - kormilar, plovili su cijelo vrijeme rata na savezničkim brodovima, u savezničkim konvojima i to na najtežim rutama. Iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, preko sjevernog Atlantika za luke Murmansk i Arhangelsk u Sovjetskom Savezu, prenosili su dragocjeni ratni materijal, koji je pomogao trijumfalnoj pobjedi nad fašizmom u Drugome svjetskom ratu. U našem mjestu vrlo malo ljudi zna da su njihova imena upisana u godišnjake savezničke pobjedničke vojske i okrunjena u spomeniku imena pomoraca-boraca za sjeverni ledeni Atlantik.

    Isto se tako ne bi trebao zaboraviti Jozo Sokol - Capin, Breljanin koji je sudjelovao u Viškoj pomorskoj bitki 1866. godine gdje su se srazile dvije ratne flote, austrijska i talijanska. Nakon trafalgarske pomorske bitke to je bila najveća pomorska bitka na otvorenom moru. Iako je talijanska flota bila tehnički i brojčano nadmoćnija od austrijske, pomorci koji su vodili austrijsku flotu bili su hrabriji, vještiji i odlučniji. Niži kadar na brodovima austrijske flote sačinjavali su Slaveni - Hrvati, Slovenci, Česi i Slovaci, a flotu je vodio mladi kontraadmiral Tegetthoff, rođeni Mariborčanin, Slovenac. Zapovjednik talijanske flote bio je admiral Persano, koji je bio već u poodmaklim godinama, ali profesionalni časnik talijanske ratne mornarice. Taj je admiral vodio 4 pomorske bitke u svojoj karijeri i svaku je izgubio, ali najveći poraz je doživio kod Visa, gdje ga je austrijska flota potpuno porazila, zahvaljujući posadama slavenskoga podrijetla.

    Nadalje, Breljanin Marin Filipović služio je vojsku u austrijskoj ratnoj mornarici i bio ukrcan na austrijski ratni brod Balatan, prvi austrijski ratni brod koji je oplovio svijet. Isplovio je iz Pule prema istoku preko Indijskog i Tihog oceana, te kroz Magellanov prolaz preko južnog Atlantika i kroz Gibraltar ponovno uplovio u ratnu luku Pula.

    Breljanin Jure Carević s nadimkom Zaka Pira i Iko Ursić s nadimkom Zečko bili su ukrcani na austrijski bojni brod Szent Istvan. Taj je brod torpediran od strane talijanskih torpednih čamaca u početku Prvoga svjetskog rata u vodama Premude. Ta dva Breljanina uspjela su se spasiti i preživjeti katastrofu u kojoj je oko 800 mornara i časnika broda našlo vječno počivalište, skupa s brodom, u plavoj grobnici Jadranskoga mora.

    Filip Sokol jedan je od breljanskih pomoraca toga vremena koji je plovio na najotmjenijim austrougarskim putničkim brodovima. Brod koji je sudjelovao u spašavanju putnika i posade prilikom tragedije tada najvećeg i najbržeg putničkoga broda na svijetu, Titanika, bio je austrijski putnički brod Karpatija. Titanik je bio ponos i engleske putničke flote i flote trgovačko-putničkih brodova svijeta, jer je u ono doba bio najveće pomorsko dostignuće. Brod Karpatija je na mjesto brodoloma stigao prvi, a na njemu je bio ukrcan kao konobar i Filip Sokol iz Brela.

    Sigurno je bilo još i drugih Breljana pomoraca koji se ovdje ne spominju, jer piscu nisu poznati. Važno je znati da su ljudi Makarskog primorja odavno vezani uz more i da su sudjelovali u stvaranju pomorskog gospodarstva ovoga dijela Europe.

(nastavak u glasniku Vrela Brela 4-5)